22. 8. 2014.

Na putu za Zakavkazje - TURSKA (Ankara)

Stižemo busom na glavnu evropsku istanbulsku železnićku stanicu Sirkeđi (namerno kažem glavnu jer je moguće da postoji nekoliko manjih železničkih stanica do ove). Paraleleno sa radovima u Bugarskoj i u Turskoj se renovira železnička mreža oko Istanbula, a koliko smo uspeli da saznamo u planu je podvodno železničko povezivanje evropskog i azijskog dela Istanbula, odnosno spajanje evropske stanice Sirkeđi sa azijskom Hajdar-paša stanicom. Kasnije, sutradan u Ankari, ćemo saznati da je otvorena i brza linija Ankara – Eskišehir – Istanbul i Ankara – Konja.

Sirkeđi stanica se nalazi nedaleko od Zlatnog roga, morskog zaliva, koji deli evropski deo Istanbula na dva dela: istorijsko turistički deo u kojem se nalaze Aja Sofija, Plava džamija, Sultan Ahmet džamija itd. i savremeni centar Istanbula gde je najbitniji deo grada Taksim (nama poznat po Gezi parku u kojem su se, pre nekoliko godina, sukobili policija i anti-Erdogan demonstranti), ali tu je kulturno-istorijsko područje Galata veoma bitno za modernu Tursku. Takođe, od Sirkeđi stanice se peške može stići do Aja Sofije za, otprilike, 15 minuta, dovoljno je da se prate šine tramvaja i nemoguće je izgubiti se.

Kako smo planirali da za četiri dana stignemo u Tbilisi odlučili smo da zadržavanje u Istanbulu prekosčimo u odlasku i da što pre pronađemo bus za Ankaru, a odatle već imamo voz za Kars i krajnji istok Turske. Istanbul, suštinski, počinje da živi od 09h, tako da smo imali dva sata da se razbudimo pijući tursku kafu i tuski čaj. Ovo drugo je definitivno mnogo bolje i, zapravo, mnogo uobičajenije među Turcima nego kafa. U 09h se otvara turistički info centar na Sirkeđi stanici, dobijamo besplatnu metro mapu grada i krećemo na, verovatno, najveću autobusku stanicu u evropskom delu grada – Otogar. Otogar je zapravo naziv za bilo koju autobusku stanicu, ali ova se izgleda baš tako i zove. Barem je tako na metro mapi. Uzimamo tramvaj, pa zatim i metro. I jedan i drugi sistem funkcionišu tako što na automatu kupite određeni broj žetona koji ubacite na ulazu na stanicu/peron čime ste zapravo platili kartu, tj. vožnju. Znači, nema nikakvih bus-pluseva, čekanja kod šofera da vam vrati kusur i sl. zamaranja. I u tramvaju i u metrou postoje zvučna obaveštenja narednih stanica kao i mapa sa nazivima stanica kroz koje se kreće tramvajska ili metro linija.

Stižemo na Otogar, pronalazimo jednog od bezbroj bus prevoznika koji voze za Ankaru, dolazimo na šalter, tražimo dve karte ali nam odgovaraju da su puni i da će slobodnih mesta imati tek za nedelju dana!(?) Ništa mi nije jasno jer je to jedan od frekventnijih prevoznika na toj relaciji i nekoliko ljudi ih je preporučilo na forumu Kluba putnika. Odlazimo do predstavništva susedne kompanije – i oni su puni. Onako unezvereni i pogubljeni upadamo u oči nekom starijem liku, ne razumemo se nikako ali nam je ključna i zajednička reč Ankara i njegovo potvrdno klimanje glavom daje znak da ipak negde još ima slobodnih mesta. Čovek nas dovodi do predstavništva prevoznika kojeg nisam video da iko spominje na forumu, imaju mesta, ali ispostavlja se da je cena karte duplo skuplja nego redovno. Uzimamo karte jer u onom haosu nikakvu alternativu nismo uspeli da nađemo. Sama stanica je velika, galama je ogromna jer ispred svakog predstavništva auto prevoznika stoji bar jedan vikač koji se dere „ANKARA, ANKARA“ ili „ESKIŠEHIR KONJA“, u zavisnosti gde voze. Prilično napadno i zamarajuće. Bus polazi u 13h, imamo još sat i po da izblejimo na stanici, pa koristim priliku da dopunim bateriju telefona.

Krećemo u 13h i rečeno nam je da u Ankaru stižemo oko 18h kada nam, otprilike, polazi i voz za Kars, pa se nadamo da ćemo ipak stići knap. Ispostavlja se da nam je za izlazak iz Istanbula, i šireg urbanog područja, trebalo celih dva sata. U međuvremenu uspevamo da ukapiramo da je u toku mesec Ramazan i da se svi pripremaju za Bajram i da masovno odlaze na odmor kod rodbine u unutrašnjost, te da su zato masovne gužve i već nedeljama unapred rezervisani busevi. Sada nam postaje jasnija i naša cena karte. Dobra stvar u čitavoj priči je što je bus komforan, možda preteruju sa klimom ali uz, u cenu karte uračunatu poslugu sa čajem, kafom, sokom i keksima, sve je OK. Naš bus nema wi-fi ali uspevam da se kačim susednim busevima koji stoje pored nas u saobraćajnom kolapsu.

Turski autoputevi su odlični, a to se pre svega odnosi na relaciju Istanbul – Ankara i za čitavu crnomorsku magistralu kojom smo se vratili. Pretpostavljam da su putevi veoma dobri i iz pravca Ankare za Konju (koja je jedno od jačih konzevrativnih uporišta bivšeg premijera, a sada predsednika, Erdogana) i Izmir (Smirnu). Jedinu pauzu, od dvadesetak minuta, imali smo kod grada Bolu (ili Bole, poznat po sirevima i mlečnim proizvodima) gde je skretanje za jug ka Ankari. Primećujemo da smo prava atrakcija masi ljudi jer smo u odnosu na turske muškarce i žene divovi. Moja azijatska crnomanjastost me još koliko-toliko kamuflira, ali je devojka „belja“ i upečatljivija. Nastavljamo dalje, u busu se gleda nekakav humoristični turski film koji svi gledaju i svi se smeju, tako da stičem utisak da sam gost na turskom porodičnom putovanju.

Uveliko mi je jasno da ne stižemo na voz za Kars.

Nisam imao pojma kakva je Ankara, pretpostavljao sam da je možda konzervativnija jer je srce Male Azije i kao da sam čitavoj stvari prilazio stereotipno. Stvarnost je bila apsolutno drugačija: autobuska stanica ima nekoliko nivoa koji igraju ulogu perona, grad je osvetljen različitim bojama u stilu filma „Enter the void“ i, uopšte, odiše modernizmom napsram kojeg Istanbul deluje kao matori tradicionalista. Na autobuskoj uzimamo metro, pomaže nam jedna srdačna porodica da kupimo karte, a ujedno nam daju savete kako do železničke peške. I u Istanbulu i u Ankari ljudi u metrou će pomoći strancima i reći će im gde da izađu ako primete da su ovi nesigurni. Do železničke nas vodi neki slučajni prolaznik koji konstantno priča turski iako ga ništa ne razumemo. Dovodi nas na železničku, već je 21h, na informacijama saznajemo da voz za Kars imamo sutra u 18h.


Pomalo razočarani, ali samo smo čekali da nam neko saopšti zvaničnu informaciju, zapravo smo znali da smo zakasnili. Tražimo prenoćište i nalazimo ga u nekom krš hotelu, jeftino, ne deluje baš sigurno, ali mrtvi smo i samo želimo horizontalu. Oko 04h me je probudio hodža, poziv na molitvu ili kako već to ide. Odslušao sam na terasi sobe taj poziv sa minareta i tek tada sam shvatio da ovo više nije Evropa i da smo sad, u kulturnom smislu, apsolutni stranci, osećaj koji nisam imao u Istanbulu.


Sutradan odlazimo na stanicu oko 17h, još jedan šok – hol stanice, koji je duplo veći nego na novosadskoj, je prepun. Psujem kao kočijaš, u info centru komuniciraju samo na turskom, pokazujem Balkan Flexipass i po izrazu lica vidim da nisu baš sigurni šta je to. U nekom momentu prilazi nam momak koji je stajao u redu za svoju kartu i nudi nam pomoć, zna engleski i uspeva da objasni zaposlenima šta nam treba. Posle pola sata neizvesnoti i saznanja da ćemo, možda, morati da ostanemo u Ankari narednih nekoliko dana jer su i vozovi uveliko rezervisani, uspevamo da dobijemo besplatnu BFP rezervaciju za Kars, ali za naredni dan. Dakle, još jedna noć u Ankari. Zahvaljujemo momku koji nam je pomogao, zove se Kadir i radi kao tehnički inženjer vazduhoplovstva. Kako nismo imali nikakve obaveze ostajemo sa njim, pravimo mu društvo i saznajemo neke zanimljive informacije.

Naime, čitava gužva na stanici je zbog otvaranja brze pruge na relaciji Ankara – Istanbul, Erdogan je tog dana bio na stanici i otvorio prvu liniju, a uz to je saopštio da je tokom narednih sedam dana brzi voz besplatan za sve, što je rešio da iskoristi i naš Kadir. Jedino što vam treba je besplatna rezervacija koja se dobija na šalteru. Pomislio sam da je Erdogan želeo da časti naciju povodom Bajrama, a onda sam shvatio da se nalazi u jeku predizborne, veoma agresivne, predsedničke kampanje i da se koristi svim mogućim populističkim merama. Kadir je, inače, oduševljen Erdoganom, hvali ga kako je uveo besplatno obrazovanje, podigao privredu i ekonomiju i ojačao međunarodnu snagu i uticaj Turske. Na moja pitanja o autokratiji i krvoproliću u Gezi parku, u Istanbulu, jednostavno nije odgovorio. Turska je nesumnjivo velika zemlja, ima nepunih 80 miliona stanovnika, primetno je uređena, voze se dobri automobili, sve je čisto, privreda je u ekspanziji, međunarodna politika im je agresivnija ali sve sa opravdanjem. Erdogan je na vlasti više od deset godina i deluje kao turski Putin.

Prelazimo na vedrije teme, na hranu. Kadir nas vodi u jedan od turskih restorana, naručuje domaća jela puna različitih ukusa. Za početak večere somun i ljuti povrćni umak, moj favorit. Donose nam vodu. Posle toga slede nekakve sarme, kombinacija meso, testo, sir, pilav. Fenomenalno je, a uz to ide pepsi, inače favorizovan u odnosu na kolu. Završavamo sa nekim preslatkim desertom, pohovanim sirom sa pistaćima. Posle obroka, makar jeli sendvič, obvezno se pije čaj. Utisak je da su neverovatni gurmani, možda je utisak pojačala činjenica da tokom se tokom Ramazana i Bajrama ne jede u toku dana, pa onda svi navale čim se smrkne, ali ukusi su zaista sjajni. Deluju druželjubivo, veselo, graja je konstantno pristuna, uostalom kao i kod ostalih Mediteranaca. Npr., normalna stvar je da su parkovi uvek puni i da se ne sedi na klupama već da se leži na travi, pod drvećem.

načeta "sarma"

Rešili smo da mi platimo večeru jer bi bez Kadira, sasvim izvesno, zaglavili još koji dan u Ankari. Njegov odgovor na to je bio da, ukoliko ne znamo gde ćemo da prenoćimo, idemo kod njega. Prihvatamo poziv i za pola sata stižemo u neko predgrađe Ankare gde se nalazi Kadirova kućica, zapravo letnjikovac. I ovde se nastavlja krkanje, kupuje dinju i nekoliko sokova i vode za sutrašnji put.

Kako nam se činilo loše na početku putovanja kroz Tursku, od tog momenta kreću samo dobre stvari.



  




Нема коментара:

Постави коментар