21. 8. 2014.

Na putu za Zakavkazje - BUGARSKA

Kada sam početkom ove godine pravio plan kako da rasporedim preostali uštekani novac od prošlogodišnjeg kratkotrajnog šljakanja, jedna od bitnih stavki je bila – more. More iz prostog razloga jer na istom nisam bio od kratkotrajnog, jesenjeg, kupanja na maturskoj ekskurziji u Grčkoj u jesen 2005. godine. Pre toga prvo i jedino ozbiljnije „soljenje“ je bilo davne, olimpijske, 1996. godine u Krašićima, u Crnoj Gori. Dakle, rešio sam da hoću na more dok još imam para, a to je značilo da minimum 300€ MORAM da imam za odmor. I sve bi bilo u turističkom paradajz redu da krajem juna nisam saznao za „Putničku kuću – Tbilisi“.

Iako, u državotvorno-političkom smislu, nisam orijentisan despotsko azijatski, moram da priznam da sam slab na Istok i Aziju generalno, ali „samo“ do Indije. Jasno je da su to uglavnom zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom, ali ipak zemlje koje nisu u potpunosti religijski, etnički i kulturno homogene, za razliku od većine arapskih zemalja. Za tu zaljubljenost u Aziju, naročito Zakavkazje, Siriju, Iran, glavni i odgovorni „krivac“ je knjiga „Pisma iz Azije“ poznatog jugoslovenskog karikaturiste i hodoljuba, Zuka Džumhura. U toj knjizi Zuko opisuje svoje hipi putovanje na istok, sve do Avganistana, pri tom posebnu pažnju poklanjajući Iranu koji je, sasvim zasluženo, dobio gotovo polovinu knjige. Jedna od knjiga koja putovanje predstavlja kao istraživanje, traganje i snalaženje, kao gerilsko i hodočasničko upoznavanje jednostavnosti života, onoga što se ne nalazi u brošurama turističke raskalašnosti.

Ovo shvatanje odmora se, otprilike, poklapa sa mojim shvatanjem životnih događaja, pa mi je Tbilisi automatski došao kao oaza gde ću barem malo moći da osetim turbulencije Azije. Ujedno, to je bio i pravi test za mene – prvi put prevaliti ukupno oko 5000km kroz države civilizacijski i kulturno strane, smucati se po vozovima, parkovima i plažama. Teorijski super, ali... ipak je prvi put.

***
Šta je to „Putnička kuća“?

„Putnička kuća“ je mlad projekat novosadske organizacije „Klub putnika“ i podrazumeva jeftin i funkcionalan smeštaj za sve svetske putnike namernike. Ovo je treća godina kako Putnička kuća živi dva meseca tokom letnjeg perioda (vrata kuće su otvorena tokom jula i avgusta), a prethodne dve godine gradovi domaćini su bili Istanbul i Granada. Organizatori čitavog projekta, prekaljeni putnici, tragaju za sponzorima koji će isfininasirati postojanje Putničke kuće, a to znači obezbeđivanje adekvatnog (čitaj velikog) stana/kuće sa svim neophodnim elementima za jednu savremenu kuću: kupatilo, kuhinja, veš-mašina, frižider, šporet, internet itd. Dakle, kao kod kuće. Putnici koji žele da posete Putničku kuću dužni su da se upoznaju sa pravilima kućnog reda i da se sa njima saglase, zatim da najave svoj dolazak kao i koliko ih dolazi. Za boravak u ovakvoj kući potrebna je vreća za spavanje, jer kreveta nema dovoljno s obzirom na broj ljudi koji u kući boravi. Svako je odgovoran za sopstvenu ishranu, a kuhinja stoji na raspologanju svima. Nema plaćanja noćenja, ali je sasvim OK ostaviti simboličnu sumu podrške za ovaj genijalan projekat. Poenta čitave stvari je da se izabere grad koji se nalazi na raskrsnici istorijskih puteva, znači da bude zanimljiv kao multikulturna i egzotična celina. Ostale bitne stvari za odabir grada domaćina Putničke kuće su jednostavnost dolaska za najveći broj putnika, zatim izbegavanje viza i, naravno, relativno jeftini troškovi života.

Dakle, pomalo vojnički, ali što je najbitnije – avanturistički.

Na forumu Kluba putnika otvorena je tema sa uputstvima i savetima kako najbolje i najjeftinije stići do Putničke kuće u Tbilisiju. Kada smo prijavili svoj dolazak dobili smo detaljno uputstvo kako se snaći u samom Tbilisiju i kako doći do Kuće, za sve ostalo morali smo sami da se pobrinemo.

Jedna od opcija, za koju smo se odlučili devojka i ja, bila je ta da najveći deo puta pređemo vozom, a da ostatak krpimo busom ili stopom. I tu na scenu stupaju balkanske železnice, koje ma koliko jadne i loše bile (pre svega naše, srpske, železnice) ipak imaju i svojih prednosti. Naime, tražeći kako se transportovati od Beograda do Tbilisija, saznali smo da je na svim većim železničkim stanicama u Srbiji moguće nabaviti Balkan Flexipass kartu. Postoji nekoliko klasa ove karte koje se razlikuju u cenama, a mi mo se opredelili za najjeftiniju. Naime, karta se uzima za mesec dana u okviru kojih postoji pet vožnji (jedna vožnja se računa kao 24h). Svi oni koji imaju manje od 26 godina plaćaju ovu kartu 55€, dok oni sa 26+ godina istu plaćaju 88€. Karta važi za međunarodne i lokalne putničke vozove sledećih balkanskih država: Srbija, Crna Gora, Makedonija, Rumunija, Bugarska, Grčka i Turska. Za one koji ne traže komfor ovo je više nego povoljno, iz Beograda se sa ovim može direkt na crnogorsko primorje i još da ostane vožnji. Iz Beograda svakodnevno oko 22h kreće voz za Sofiju, a od ove godine je uvedena i linija za Solun, preko Skoplja. Ne znam kakva je veza za Rumuniju, ali moguće je da ide nešto preko Vršca.

Nije da je brzo, ali je jeftino, a samim tim i zabavno. Ali ono što je najbolje kod ove karte je da ostavlja čitavih mesec dana skitanja i lutanja po različitim balkanskim gradovima i selima. Studenti, navalite dok ne postanete 88€ matori.

***
Sofija



Krećemo oko 22h najjočajnijim prevoznim sredstvom na čitavom putovanju (samo u odlasku smo prešli oko 2800 km) – vozom iz Beograda. Smrad urina, plastična sedišta ergonomski zavarena pod devedeset stepeni i gomila zapadnoevropske mladeži koja hrli u Istanbul. Bolji voz saobraća na liniji Sombor – Vrbas, ali dobro, ovde treba da kontriramo Zapadnjacima pa valjda zato i ovaj raspad. U svakom slučaju, uspeo sam da odspavam par sati i da se probudim pred Dimitrovgradom, taman pred granicu na kojoj nije bilo mnogo čekanja. U Sofiju stižemo nešto oko 07h. Odmah se raspitujemo za dalje, za voz za Istanbul, i saznajemo da isti imamo tek uveče u 20h. Naravno, znali smo da se preseda u Sofiji, kao i to da se jedan deo pruge renovira i da ćemo morati od Jabalkova (selo u južnoj Bugarskoj) do Istanbula da putujemo busevima bugarskih i turskih železnica.

Ostavljamo ruksake na čuvanje na železničkoj za par leva i krećemo u obilazak Sofije za dana. Prvo što mi pada u oči je da je sve ogromno, počev od same železničke stanice i susedne autobuske, pa do raskrsnica i bulevara na kojima ljude jedva da i vidim od tolikog prostora. OK, ipak sam seljak, ljudi samo koriste metro jer ovaj, kao i većina drugih gradova u kojim smo se zadržali, naravno, ima metro sistem. Sofijine metro stanice su totalno ludilo, bezbroj stepenica koje su u suštini mali trgovi na kojima se bleji, odmara ili jednostavno neko sačekuje. Krećemo ka centru i nailazimo na građevinskim radovima zatvoreni, očigledno, veliki bulevar (stekao sam utisak da Bugari sređuju infrastrukturu, kako u gradu tako i oko njega, a i železnice se renoviraju). Nisam bogznakako bio upoznat sa Sofijom. Sem one holivudske propagande o kriminogenim, sivim i raspalim komunističkim istočnoevropskim gradovima teško šta drugo, kroz popularnu kulturu, može da dopre do čoveka.


Pešačimo do centra grada, usput primećujemo da su im gradski busevi u donekle lošijem stanju nego beogradski, ali su zato taksi vozila sva ofarbana u žuto. Veoma prijatno iznenaneđenje je činjenica da je u Sofiji najnormalnije da vam automobili i busevi stanu ukoliko prilazite pešačkom prelazu i da je maltretirnje pešaka gotovo neprimetno. Da li zbog ranih jutarnjih časova ili ne, ali teško se sporazumevamo na engleskom, tako da scenu stupa jezik „balcanicus“ i izvlačenje iz naftalina nekih naših arhaičnih reči kojima uspevamo da odredimo suštinu. Otvoren wi-fi je uglavnom dostupan u blizini svakog muzeja, a u blizini svakog muzeja je obično i park, tako da dobijate dva u jedan. Za doručak je prava kombinacija „banica“ (pita sa sirom, zeljem i sl.) i kiselo mleko (veličine pekarskog jogurta). Ono što mi je naročito bilo bitno i drago, jeste činjenica da u užem centru gradu postoji mnoštvo javnih toaleta (toi-toi) koji su u pravom smislu reči korisni, ne zvrje kao kuga koju svako normalan obilazi. U samom centru grada su koncentrisane centralne državne zgrade, nekoliko crkava i džamija, kao i antički lokalitet, preteča današnje Sofije, grad Serdika.


U nekom momentu je došla do izražaja i moja profesionalna deformacija kada sam dobro pretpostavio da u Sofiji postoje velike pešačke zone (velike u odnosu na ono što mi imamo u našim većim gradovima). Dakle, veliki bulevari u isto vreme podrazumevaju i velike pešačke zone i zelene površine, čega ovde zaista ne fali. Uticaj sovjetskog socijalizma je primetan i prepoznatljiv u apstraktnim betonskim spomenicima koji skoro da paraju nebo. Jedina ozbiljnija zamerka za taj jednodnevni izlet bila je komunikativnost zaposlenih u kafićima, trgovinama, trafikama, pa su mi kao ugostitelji u rangu sa crnogorskim turizmolozima. U svakom slučaju, centar grada je delovao poprilično mirno i pitomo, bez dreke i napetosti, i sa svojim širokim ulicama i zelenilom više me je podsetio na Novi Sad nego na Beograd.


Krećemo na železničku stanicu nešto ranije nego što smo planirali, a onda saznajemo da voz za Istanbul kreće oko 19h, znači celih sat vremena ranije nego što nam je rečeno ujutru istog dana. Upadamo u zaista super voz sličan onim beogradskim „špancima“, čist, sa klimom i audio-vizuelnim obaveštenjima stanica kroz koje prolazimo, i putujemo do već pomenutog sela Jabalkovo gde nas čeka bus bugarskih železnica koji nas preuzima i vozi preko granice na turski granični prelaz Jedrene (Edirne), odnosno železničku stanicu Kapikule. Granicu smo prešli oko 02h, u 02.30h se ukrcavamo u, mnogo bolji, bus turskih železnica i krećemo za Istanbul u koji stižemo oko 07h.


Ovde tek počinju prvi problemi jer je do tada sve išlo po planu, odnosno imali smo crno na belo šta nas čeka, a od Istanbula pa dalje na istok moramo da improvizujemo. Za control freakove, poput mene, pravi način za uspešno nerviranje.

Нема коментара:

Постави коментар